Poznajem puno ljudi koji su se podvrgli plastičnim operacijama, poznajem i (relativno) puno kirurga. Ne vidim ništa loše u „odlasku pod nož“ pod uvjetom da osoba koja ide pod nož ne brka lončiće i da se svjesno opredjeljuje prema svojim željama i razumijevanju samog postupka, ali i rezultata. Mogu imati razumijevanja za nerealne želje pacijenata, za neodgovorne kirurge koji pristaju na nerealne pacijente i njihove zahtjeve – neću imati razumijevanja za tri života. Iz tog razloga uvijek me razbjesni kada čitam senzacionalističke naslove koji gotovo uvijek pokazuju kako je kirurg – osoba koja bi trebala biti strogi vratar – svoju etiku i vještinu zapravo stavlja u službu nečega što nema nikakve veze s etikom ili bilo kojom vrstom od pomoći. Plastične operacije ne trebaju bit zabava (miliona).
Posljednjih godina takvi su naslovi vrlo često izvještavali o iznenadnoj smrti pacijenata koji su bili podvrgnuti zahvatima plastične kirurgije u Turskoj. Britanski mediji posebno su im skloni i javljaju da je od početka ove godine najmanje 25 državljana te zemlje umrlo zbog komplikacija nakon plastičnih operacija u toj zemlji.
Kad kažem građani, zapravo mislim na građanke koje su išle u Tursku na estetske zahvate na tijelu, na želučanu premosnicu ili želučanu traku, što se također često ubraja u elektivne operacije (još nisam vidila da je netko stradao nakon neke intervencije na licu). Ovo je svakako uznemirujuća informacija ako se ima u vidu da veliki broj ljudi iz cijele regije sve više odlazi u Tursku na plastične operacije. Na letu Istanbul-Beograd redovito ćete susresti muškarce s maramama na glavi koji se vraćaju s transplantacije kose, kao i žene s modricama ispod očiju – rijetko tko putuje s udlagama na nosu, odmah nakon operacije, jer je potrebno ostati tamo gdje vam je kirurg najmanje 7 do 10 dana.
Vjerujem da postoje dva glavna razloga za to. Prvi je svakako taj što su plastične operacije u Turskoj često jeftinije, drugi je što je estetika turskih kirurga u velikoj mjeri “estradna” što se poklapa s onim što želi velik broj pacijenata s naših prostora (također zašto ja osobno nikad ne bih otišla na estetski zahvat u Istanbul). Treći, koji se konkretno odnosi na transplantaciju kose, jest da su turski kirurzi posebno usavršili ovu intervenciju i doista postižu izvrsne rezultate po kojima su poznati u cijelom svijetu.
Ovako postavljeno, stvari se na prvi pogled čine relativno jednostavnima. Naravno, cijena igra veliki faktor pri donošenju odluke hoćete li se podvrgnuti estetskoj operaciji ili ne, iako razlike za naše ljude nisu ni blizu tolike kao što su razlike u cijenama između Velike Britanije i Turske. Neke vrste kirurškog liječenja pretilosti u Turskoj se mogu dobiti za samo 2500 eura, što je jeftinije od prosječne cijene iste operacije u Beogradu, a kamoli u Zagrebu. Imajte samo jednu stvar na umu: dobre stvari nigdje nisu jeftine, pogotovo ne u Istanbulu. Znam to iz prve ruke jer mi je najbolja prijateljica iz Istanbula i bila sam tamo više puta. Iako je i njih pogodila kriza i razlike između trenutačnog stanja i prije deset godina kada sam prvi put bila tamo su ogromne, Istanbul apsolutno nije “jeftino” mjesto.
Otac moje prijateljice bio je generalni direktor jedne od najvećih svjetskih farmaceutskih kompanija za to područje i prvi Turčin na toj poziciji. Njegovi prijatelji liječnici ne rade operacije za 2500 eura i ne, to nije cijena koju ćete platiti u jednoj od renomiranih klinika, uključujući i putne troškove. Upoznala sam kardiokirurga koji na jednoj privatnoj klinici od zahvalnih pacijenata, umjesto viskija kojim se “počasti” u Beogradu, dobiva Chanel torbe za svoju ženu. Dotični kirurg o tome otvoreno govori iz jednostavnog razloga što ne radi u državnoj bolnici, nema lista čekanja i jer je dar za dobro obavljen posao ipak sasvim legitimna stvar.
Nigdje u svijetu ne postoje plastične operacije koje uključuju opću anesteziju i boravak u bolnici, a koje mogu stajati 2500 eura. I točka. O tome da je u tu cijenu uključen put i smještaj ne bih ni raspravljala
Ne mogu ni zamisliti gdje se rade intervencije po toj cijeni. Ako želite nos kao Emina Jahović, budite spremni platiti za to, a ako mene pitate, jedno od najboljih mjesta za rinoplastiku u cijeloj Europi nalazi se u Zagrebu i nema potrebe sjedati u avion. Ali dobro, uvijek je na snazi krilatica “o ukusima se ne raspravlja”. Ako netko voli očito operiran izgled, bilo da se radi o nosu, obrvama ili faceliftingu, najmanji je problem doći do aerodroma. Međutim, imajte na umu da ćete u Istanbulu na ozbiljnoj klinici i ozbiljno platiti.
Već sam rekla da su slučajevi s katastrofalnim posljedicama vezani uz operacije na tijelu, a među njima prednjači notorni BBL. Ne bih htjela opet prozivati znate-već-koga u njegovom populariziranju, nije ovo članak o tome, a i malo mi je dosadno. BBL je plastična operacija s najvećim brojem smrtnih slučajeva, prema službenim podacima jedna od 4000 osoba umire od komplikacija tijekom same intervencije ili nakon nje. To je dovoljno da je jedno vrijeme BBL bio zabranjen u Velikoj Britaniji. Pročitajte ovo ponovno: z a b r a nj e n.
Razlog tome je vrlo jednostavan. Ova intervencija uključuje izvlačenje masnoće iz pojedinih dijelova tijela, prepradu i ubrizgavanje masnog tkiva natrag u stražnjicu. Tijekom ovog ponovnog ubrizgavanja, ako se mast ubrizga preduboko, ona može završiti i u venama. Ako se to dogodi, postoji opasnost od stvaranja masnog ugruška koji, ako i kada dođe do pluća, uzrokuje plućnu emboliju, a ako i kada dođe do srca, srčani udar. U oba slučaja ishod je često fatalan. Pacijenti umiru na stolu ili na intenzivnoj njezi. Nikada nisam razmišljala o ovom zahvatu i nikada se nisam konzultirala s kirurgom na tu temu. No, teško mi je zamisliti da bi netko tko operira “u pola cijene” doista upozorio pacijente na stvarnu stopu rizika, pa makar to bio i rizik od smrti. Slične horor priče već godinama stižu iz Južne Amerike i njihovih nerijetko ilegalnih “klaonica” u koje uglavnom dolaze Amerikanci.
Još jedna stvar kod estetske kirurgije tijela je da se zahvati često kombiniraju što svakako ima smisla zbog anestezije i vremena oporavka. Nažalost, kada je riječ o nesavjesnom kirurgu, veliko je pitanje hoće li se broj istovremenih operacija svesti na mjeru koju tijelo može podnijeti ili će se one “nabiti” toliko da život pacijenta bude ugrožen. Svaki kirurški zahvat je stres za tijelo i nemojte nikada vjerovati da je lak kao odlazak frizeru, ma u što vas društvene mreže uvjeravale. Oporavak nakon složenih zahvata ozbiljna je stavka i jednako je važna kao i sama operacija. Uostalom, i majka Kanyea Westa, Donda, umrla je od posljedica višestrukih istodobnih intervencija. Iako su mediji (i Kanye) okrivili kirurga, pojavile su se informacije da se Donda praktički isti dan nakon operacije samovoljno otpustila iz bolnice i otišla kući umjesto na kliniku za oporavak. Sama si je dala lijekove protiv bolova, očito je odbila liječničku pomoć i umrla za manje od 24 sata. Donda West bila je sveučilišna profesorica i, vjerujem, voditeljica katedre na Državnom sveučilištu u Chicagu.
