Živimo u vremenu društvene osviještenosti, barem ako govorimo o zapadni(ji)m zemljama svijeta; prava žena, manjina i ugroženih skupina postali su nezaobilazna tema u medijima i na društvenim mrežama. Napredak koji smo postigli u borbi za ravnopravnost daleko je od savršenog, ali učinak je neupitan: napokon sve glasnije osuđujemo seksizam, diskriminaciju i objektivizaciju, a gotovo svaki napad na žene ili pripadnike manjina s pravom u nama izaziva buru reakcija. Međutim, određeni primjeri iz javnog života redovito ukazuju na postojanje dvostrukih standarda, posebno kada je riječ o rodnim ulogama i percepciji, no ovoga puta govorimo o onima koje, kao društvo, gotovo da i ne primjećujemo…
I zaista, u suvremenom zapadnjačkom društvu često se ističe važnost ravnopravnosti i jednakog tretmana za sve. Međutim, problem nastaje kada borba za pravdu postane selektivna, odnosno kada se neka pitanja (ne) rješavaju na način koji (ne) doprinosi stvarnoj ravnopravnosti. Povijest nas je naučila da su žene i manjine bile obespravljene, objektivizirane i omalovažavane, i logično je da su se te nepravde morale ispraviti. No, ako želimo društvo u kojem su svi jednaki, važno je postaviti pitanje: jesmo li, u želji da ispravimo prošle nepravde, stvorili neke nove oblike nepravednog tretmana, možda čak i nesvjesno? Jer, pravi napredak znači u potpunosti eliminirati, ili barem nastojati, sve oblike diskriminacije, bez obzira na to tko ih trpi.
Selena Gomez i Benny Blanco: Ljubav koja izaziva podsmijeh?
Primjer dvostrukih standarda najbolje se vidi u vezi Selene Gomez i producenta Bennyja Blanca. Od trenutka kada su potvrdili svoju vezu u prosincu 2023., društvene mreže preplavljuju komentari o tome kako je ona “izvan njegove lige”. Zašto? Jer se ne uklapa u standarde muške ljepote koje smo navikli vidjeti uz žene poput Selene.
Nedavni editorijal za Interview Magazine još je jednom razotkrio okrutnost interneta: komentari na njihove fotografije variraju od podrugljivih primjedbi o Blancovom izgledu do usporedbi u kojima se navodi da “Selenina stopala izgledaju bolje od njegove face”. Zamislimo sada da je situacija obrnuta. Da je poznati pjevač ili glumac u vezi s djevojkom koja ne odgovara holivudskim standardima ljepote i da se o njoj piše na isti način (što se nebrojeno puta i događalo). Vrlo brzo bismo i sami osudili takvo ponašanje – govorili bismo o toksičnim standardima ljepote, o površnosti društva, o pravu žena da budu voljene zbog onoga što jesu, a ne zbog svog izgleda. S apsolutnim pravom. No, kada je muškarac taj koji je meta, reakcija modernog društva često izostaje.
Ovaj primjer samo je jedan u moru onih koji nam jasno ukazuju na činjenicu koliko smo često selektivni u primjeni svojih moralnih standarda. “Body shaming” je problem – ali samo kada su žene žrtve. Površnost društva je problem – ali samo kada određena manjina snosi posljedice.
Kad su goli muškarci zabava, a golišave žene problem
Sličan dvostruki standard vidimo i na primjeru Hot Men Dance Showa, erotskog plesnog spektakla koji po tko zna koji put dolazi u Hrvatsku i masovno rasprodaje svaki show. Društvene mreže prepune su oduševljenih komentara: žene tagiraju prijateljice, planiraju izlazak, i sve je to shvaćeno kao bezazlena zabava. I zaista, zašto ne bi bilo?
Ali zamislimo obrnutu situaciju: organizirano muško druženje u striptiz-klubu i nastupi ženskih erotskih plesačica na koji ženama ulaz nije dopušten. Ti isti ljudi koji danas potiču žene da uživaju u showu vjerojatno bi ih nazivali “primitivcima”, “seljačinama” i osuđivali njihovo “zadrto'”ponašanje. Seksualizacija ženskog tijela i dalje se (vrlo često s potpunim pravom) percipira kao problem, dok je seksualizacija muškog tijela normalizirana, zabavna, gotovo pa i smiješna.
Naravno, povijesni kontekst ovdje igra važnu ulogu. Žene su stoljećima bile objektivizirane i percipirane isključivo kroz prizmu svoje privlačnosti muškarcima. Muškarci su bili ti koji su gledali, a žene te koje su bile gledane. Ali, ako je krajnji cilj našeg društva jednakost, a ne obračun uloga, onda ona ne može funkcionirati selektivno. Ukratko; ako žene imaju pravo na zabavu koja uključuje seksualizaciju muškaraca, onda bi i muškarci trebali imati pravo na isto – bez osude. Ili, ako smatramo da je seksualizacija problem, onda bi trebala biti problem u oba slučaja. No, ne možemo istovremeno tvrditi da se borimo za jednakost i podržavati pravila koja vrijede samo za jedan spol.
Muškarci i emocionalna (ne)prava
Ovi primjeri su samo površina problema. Dvostruki standardi ne postoje samo u načinu na koji tretiramo izgled muškaraca i žena, već i u načinu na koji tretiramo njihove emocije. I dok feministički pokret aktivno uči i nastavlja učiti žene da budu sve što žele: ranjive i jake, nježne i odlučne, muškarci još uvijek nemaju tu slobodu niti sličan pokret koji bi djelovao na dobrobit čitavog društva. Iako feminizam jest pokret koji se temelji na jednakosti spolova, nastao je zbog prava žena i logično, gotovo u potpunosti je fokusiran na žene. S druge strane, muškarce i dalje od malih nogu masovno uče da ne plaču, da budu jaki, da ne pokazuju slabost, a veliki problem predstavlja i činjenica da je mentalno zdravlje muškaraca vrlo rijetko tema rasprava, iako statistike jasno pokazuju da muškarci u znatno većem broju od žena umiru od samoubojstva…
Jednakost ne može biti selektivna
Ne možemo se boriti protiv nepravde tako da se ista nepravda okrene prema drugima; ako je objektivizacija žena problem, ona ne može biti normalizirana kada se radi o muškarcima.
Zasigurno će mnogi pomisliti kako je sve navedeno rezultat tzv. ‘toksične muževnosti’, odnosno svojevrsnih normi koje nalažu da muškarci moraju biti dominantni, emocionalno hladni, fizički jaki i bez slabosti. Ta toksična slika muževnosti postala je termin koji često koristimo, ali istina je da svi mi, i muškarci i žene, i mi koji možda mislimo da nismo dio toga, sudjelujemo u održavanju tih štetnih normi. Kroz društvene mreže, medije, pa čak i svakodnevne razgovore, svi smo na neki način povezani sa spomenutim sustavom vrijednosti – bilo da smo toga svjesni ili ne. Samim time, to nije samo pitanje “muške” ili “ženske” borbe, jer u konačnici svi zajedno kao društvo doprinosimo održavanju tih dvostrukih standarda. I dok možda mislimo da stojimo na strani jednakosti, upravo kroz takve, naizgled sitne, stavove, svi zajedno katkad održavamo – nejednakost.
Komentari o Bennyju Blancu i Seleni Gomez, koje smo spomenuli, a koji dolaze i od žena i od muškaraca, jasna su slika toga kako naša društvena ponašanja odražavaju duboko ukorijenjene norme koje oblikuju naše stavove prema spolovima, emocijama i identitetu. Iako je lako osuditi konkretne primjere, važno je shvatiti da smo svi, na neki način, dio tog sistema, koji treba promjenu na mnogo dubljoj razini.
Jer, prava jednakost nije stvar osvete i obračuna s prošlim nepravdama, već postizanje društva u kojem se nitko ne procjenjuje ili ograničava na temelju svog spola, izgleda ili emocionalnih reakcija. Da bismo ostvarili stvarnu ravnopravnost, moramo katkada i sami sebe uhvatiti u vlastitim razmišljanjima, prepoznati vlastitu ulogu u održavanju tih normi i zajedno raditi na njihovoj promjeni. Samo tada borba za ravnopravnost bit će dovršena i na koncu, stvarna.
Foto: Instagram, Unsplash, Pexels, Hot Man Dance Show
