Jučer, 7. ožujka, uoči Dana žena, u Muzeju grada Rijeke održana je radionica pod nazivom “Adio celulit”. Očekivalo bi se da kulturna institucija u tom periodu organizira događaje koji slave žensku povijest, borbu za prava ili postignuća žena. Umjesto toga, ponuđena je radionica koja, iz perspektive mnogih, perpetuira problematične standarde ljepote i reducira žene na njihov fizički izgled.
Ovakav događaj u muzeju, pogotovo u kontekstu Dana žena, teško je ne sagledati kao dio šireg problema u kojem se ženama konstantno nameću nerealni estetski standardi. Celulit, potpuno prirodna pojava koja nema nikakve veze sa zdravljem, već se desetljećima koristi kao marketinški alat za prodaju tretmana, krema i drugih “čudesnih rješenja”. Umjesto da muzejski prostor bude mjesto propitivanja društvenih normi, on je u ovom slučaju poslužio kao platforma za njihovo učvršćivanje.
Ono što dodatno frustrira jest činjenica da je ovo mogla biti prilika za organizaciju sadržaja koji bi istinski osnaživao žene. Umjesto radionice o uklanjanju celulita, muzej je mogao ponuditi tribine o gorućim problemima s kojima se žene svakodnevno susreću, izložbe o značajnim ženama iz povijesti Rijeke, edukativne radionice ili bilo kakav program koji potiče kritičko promišljanje i slavi žensku snagu i postignuća. No, umjesto toga, poslana je poruka da su ženska tijela vječni projekt koji treba popravljati.
Negativne reakcije koje su, sasvim očekivano, preplavile društvene mreže pokazuju da ovakvi događaji više ne prolaze bez otpora. Javnost je jasno dala do znanja da ne želi da se žene i dalje tretira kao nesavršene objekte kojima je primarna svrha udovoljavanje vizualnim idealima, a najava radionice koja se ipak održala eskpresno je uklonjena s društvenih mreža. Kritika ove radionice ne upire prstom u samu brigu o tijelu koja je itekako poželjna, već u činjenicu da se žene i dalje uče da im tijelo nikada nije dovoljno dobro takvo kakvo jest, i to baš povodom Dana žena.
View this post on Instagram
Ovaj je slučaj samo potvrdio koliko su društveni standardi ljepote duboko ukorijenjeni i kako se čak i institucije koje bi trebale biti iznad takvih trendova ponekad priklanjaju komercijalizaciji ženskog tijela. Jer, ako želimo zaista slaviti žene, možda bismo trebali početi od poštovanja njihove cjelovitosti: uma, postignuća i osobnosti, umjesto da im nudimo “rješenja” za probleme koje im društvo uporno nameće.
